u organizaciji Grada, OPU-a i Usluge Poreč JOSIP BRŠČIĆ BEPO 1942 - 2002 "SKULPTURE"

Prošle su tri godine od nenadane smrti našeg Bepa, Bepa iz Komiteta, Brščića politologa kako li smo ga sve zvali. Poslije ribaltona, promjene države, ali i političkog i društvenog uređenja, Brščić, daleko od toga da je bio dogmatik, ostao je bez svog zvanja, uvjerenja o "socijalizmu po mjeri čovjeka", a nije bio kao mnogi pseudo-pragmatik koji se u novom sistemu još bolje snalazi. Bez sklonosti da bude konvertit, Brščić se odrekao političkog djelovanja i posvetio se humanitarnom zbrinjavanju prognanika i izbjeglica. U rukopisu su ostala njegova lirska svjedočenja o tom dramatičnom vremenu, nadajmo se da će i to biti jednom tiskano. Prva rečenica tog rukopisa glasi: "Moj radni dan započinje slušanjem ispovijedi o sudbinama nesretnih ljudi ili mojim molbama da im se pomogne". Potom je nastavio raditi kao šef gradske marine, a slobodno vrijeme ulagao je u nešto doista nepredvidivo. Kako je riječ o očito kreativnom čovjeku i pjesničkoj duši, plemenite i blage naravi, vjerojatno bježeći od grube stvarnosti, u kojoj bivši partijci očito nisu bili mnogima po volji, okrenuo se - umjetnosti. Josip Brščić uzeo je dlijeto i čekić, te krenuo u avanturu, izazov umjetnosti, kob i potrebu koju samo rijetki nose u sebi, stvarajući skulpture u kamenu i drvu. U stilu romantičnog realizma, odnosno, kako je jedino i mogao, u duhu prepoznatljive hrvatske naive. Stvorio je galeriju zanimljivih portreta, prepoznatljivih istarskih crta lica, nazvavši ih intimno, kao da ih poznaje od ranije, kao stare znance: barba Mate, kum Marko, teta Roža, did Ive, zrman Tone... Valja reći da je u deceniji tog svog rada, baveći se skulpturom, maksimalno izučio zanat, postavši majstor dlijeta, neovisno da li se radilo o kamenu ili oblikovanju drva. Posebno su zanimljivi veći kameni formati u kojima kleše kozu, psa, mačku a nadasve velika skulptura četiriju žena u naravnoj veličini, utkanih u jednu gromadu. Sve te kamene skulpture krase okruženje oko njegove kuće, kao park skulptura, kao impresivna forma-viva. Kada sam prije pet-šest godina slučajno bio kod njega u Velom Maju, bio sam dojmljen njegovim skulptorskim djelom, koliko vještinom ispečenog zanata i umjetničkim izrazom, toliko i količinom realiziranih plastika. Predložio sam mu da napravimo izložbu, da i sugrađani vide što radi. Očito mu je bila draga ta ponuda, ali se je skromno, i po istrijanskoj krijanciji, nećkao: "Ćemo, ćemo", "bimo mogli, bimo", "a ča da ne, samo forši još ni vrime, još da ča to učinin"... i vrijeme je prolazilo, a smrt je odigrala neumoljivu završnicu. Povremeno ja bih se sjetio te ideje o izlaganju Bepovh "Istrana", šteta da to ostane sakriveno, zašto ne bismo vidjeli svi muku i sjaj pokojnog dragog nam čovjeka. Jer neovisno o predodžbi "krute partije", Josip Bršćić je bio sve samo ne to, bio je ljudina i čovičina, mekog, skoro sramežljivog nastupa, profesionalno je spremao sjednice SKH, informirao apolitično članstvo, smirivao bahate sekretare, a mnogi ga se sjećamo kao odličnog predavača partijske škole. Cijenili su ga i stariji. On je, kao prvi školovani politički radnik pri OK SKH, prvi inzistirao na radu i redu, dokazujući da samovolja pojedinaca nipošto nema veze sa suvremenim političkim životom. Bio je najistureniji partijski profesionalac u komuni koja je tih decenija ostvarila zvjezdane trenutke turističkog privređivanja. Tim me više veseli ova izložba "druga Bepa", pored ostalog i kao sjećanje na dragog čovjeka, poštenu peršonu, blagu narav, i, eto - umjetnika.

Drago Orlić