Logo
Novosti
Karijere
Icon
Icon
Acessibility icon
Alati pristupačnosti
Veliki tekst
Invertiraj boju
Crno-bijelo
Razmak slova
Razmak redova
Veliki kursor
Resetiraj alate
Što se tiče budućeg centra na Kaštijunu, građani mogu biti mirni!
Share icon
Podjeli
Objavljeno 04.02.2008.

Iz Glasa Istre: EKOLOŠKI STRUČNJAK DR. VIKTOR SIMONČIĆ O SVIM (NE)OPASNOSTIMA REGIONALNOG CENTRA ZA GOSPODARENJE OTPADOM

Pod hitno treba početi s izgradnjom polja na Kaštijunu. Treba izbjeći mogućnost da se zbog neodlučnosti dovedemo u situaciju kakva je danas u Napulju ili čak u Varaždinu. Istra je premalena, a zemljište preskupo da se odlagališta saniraju na način kao se to sada radi i da ona zauvijek ostanu nepoželjni prostori s upitnim trajnim utjecajem na okoliš i zdravlje ljudi.

Samostalni savjetnik dr. Viktor Simončić profesionalno se bavi zaštitom okoliša od kraja sedamdesetih. Diplomirao je na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a doktorirao na Fakultetu kemijskog inženjerstva na njemačkom sveučilištu Karlsruhe. Bio je pomoćnik ministra u Ministarstvu zaštite okoliša i prostornog uređenja RH, v.d. direktora Državne uprave za zaštitu okoliša RH i savjetnik slovenske vlade za prostor i okoliš. Radio je kao savjetnik različitih institucija i tvrtki, a i povremeni je savjetnik Svjetske banke. S njim smo razgovarali o budućem regionalnom centru za gospodarenje otpada Kaštijun, zbog čega se već duže vrijeme lome brojna politička i ekološka koplja. - Može li i na koji način budući regionalni centar na Kaštijunu utjecati na zdravlje stanovnika i na stanje u okolišu? - Utjecaji su uvijek mogući, ali mislim da se uz pravilan projekt i dobro planirane mjere zaštite okoliša on može u cijelosti kontrolirati, pa ne bi trebali biti ugroženi ni građani ni okoliš. Utjecaj će svakako biti zanemariv u odnosu na postojeće stanje, čak i ako se povećaju količine otpada. Što se tiče regionalnog centra i nove plohe, građani mogu biti potpuno mirni. Nemirni mogu biti samo dok se projekt ne izvede jer je postojeće stanje sve osim prihvatljivo. No, ne znam kakva je predviđena sanacija postojećeg deponija jer ako se ona ne izvede pravilno, onda postojeći negativan utjecaj može ostati još desetljećima. Naime, kod izgradnje nove plohe tehnički standardi su dobro poznati i takav projekt može izvesti svaki građevinski inženjer. Problem je u sanaciji, gdje većina parametara nije dobro poznata, te je ona uvijek stručno i tehnički zahtjevnija i traži dobro poznavanje ponašanja deponija.

Spalionica unutar centra ne bi imala smisla

- Aktivisti se protive spaljivanju otpada iz goriva tzv. RDF-u, tvrdeći da se na taj način oslobađaju dioksini i furani. - Kod svakog spaljivanja potencijalno dolazi do oslobađanja furana i dioksina. Ponavljam, svakog. I u kućnim ložištima, čak i kada se koriste drvo ili plin, iz automobila, kod spaljivanja otpada u vrtu ili primjerice kod šumskih požara! Vjerovali ili ne, u procesima spaljivanja u spalionicama ili u cementarama po jedinici spaljenog materijala nastaje čak više desetaka i stotina puta manje furana i dioksina nego iz automobila ili iz kakve kuhinjske peći te čak nekoliko desetaka tisuća puta manje nego kada otpad slobodno gori na nekom deponiju, što je kod nas do nedavno bio čest slučaj. Što se tiče RDF-a, mislim da tu ne bi trebalo biti nikakvog nepredvidivog i nekontroliranog rizika. Bitno je da se priprema na kontrolirani način da bi se emisije mogle držati u isto tako kontroliranim granicama. Spaljivanjem RDF-a mogli bi se ostvariti značajni dobici i za neposredni okoliš, ali i smanjenje rizika od klimatskih promjena. Izvjestan problem, vezan za spaljivanje RDF-a, mogao bi se pojaviti u procesu preuzimanja pravne stečevine EU-a u pravni red RH, ali ne zbog ekoloških, već zbog zahtjeva jednakosti na tržištu cementara. Naime, trebat će dobro razmisliti pod kojim ekonomskim uvjetima će cementare preuzimati RDF, da ne bi došli u situaciju da građani financiraju i stvaraju ekstra dobit tvrtkama. - Špekulira se da bi se RDF spaljivao u cementari Koromačno, no je li ekonomski i ekološki izvedivo da spalionica funkcionira unutar regionalnog centra, odnosno na Kaštijunu? - Mislim da spalionica unutar centra ne bi imala smisla. Spaljivanje RDF-a ima smisla samo ako time nadomjeste druga fosilna goriva. Znači, u obzir dolaze ili neka cementara ili neka toplana. Ako bi se RDF spaljivao samo zbog spaljivanja, onda je ekološki puno prihvatljivije da se taj dio otpada odmah odlaže i ne spaljuje. U Švedskoj npr. čuvaju komunalni otpad preko ljeta i zimi ga koriste kao gorivo u toplanama. Istra je, čini se, pretopla za to, ali, primjerice, u Zagrebu bi takav sistem mogao imati smisla. - Treba li ipak prednost dati recikliranju? - Recikliranje pojedinih materijala je također rješenje, ali je veliko pitanje cijena koja se za to plaća. Osim toga, to zahtijeva i veliku disciplinu građana i svih drugih subjekata u lancu otpad – zbrinjavanje. Sistem se ne može uvesti preko noći, izuzev nekog izuzetno skupog kakvog smo uveli za otpadnu ambalažu. Uvođenje takse na ambalažu kod nas, od čijeg dijela se građanima prikazuje samo onih pola kune po boci, mislim da je višestruko najskuplje u široj okolini, a uz to je dovelo i do povećanja cijena, među ostalim i prehrambenih proizvoda. Isto vrijedi i za sistem povrata bijele tehnike, automobilskih guma i drugog. Mislim da bi bilo više nego interesantno usporediti naše takse vezane na okoliš i efekte koje postižemo s onima iz našeg okruženja ili čak s najrazvijenijim državama EU-a. Mnoge razvijenije države ne mogu si mogu priuštiti tako skup i netransparentan pristup. Komisija za praćenje cijena trebala bi napraviti analizu utjecaja takse za otpadnu ambalažu na rast prehrambenih proizvoda. Mislim da bi se iznenadila kakva poskupljenja su izazvale te naknade!

Za »bečki način«, uz sanaciju postojećih odlagališta

- Svojevremeno ste vodili delegaciju Grada Poreča u Beč, koji u središtu grada ima spalionicu. Koje bi napredne tehnologije izvana mogle biti primijenjene u Istri? - Ne samo Poreča, već i delegaciju Pule. Cilj je bio da se vide prednosti cjelovitog sustava postupanja, ali i da od grada Beča, koji nam je u to vrijeme bio vrlo sklon, naučimo postupnost uspostave takvih sustava na okolišno i ekonomski najprihvatljiviji način. Jako mi je žao da od toga nije ostalo ništa i da su usvojeni sustavi, čini se, više u Poreču, a manjim dijelom u i Puli, neracionalni i pogoduju nekim malim izuzetno sitnim interesima pojedinaca. Ja bih svakako ponovno predlagao »bečki način«, uz cjelovitu sanaciju postojećih neuređenih odlagališta te mehaničko-biološku obradu starog i novog otpada. Možda na način kako je to provedeno u Poreču jer je on ekonomski isplativiji za naše uvjete od mnogih komercijalnih tehnologija. Da bi se to vidjelo, ne treba ići u Beč. Taj sistem je prihvaćen u Čakovcu pa se tamo može vidjeti kako treba racionalno pristupiti rješavanju problema otpada. Što se tiče uvođenja reciklaže na mjestu nastanka, u Beču su taj sustav, kada su se konačno odlučili da ga uvedu, uvodili u periodu od 1974. do 1990.! Uz to treba spomenuti da oni, mislim, nekih 50 posto otpada spaljuju u poznatoj spalionici u centru grada. - Koliko su sigurne specijalne folije kojima bi se prekrilo planirano novo polje za odlaganje otpada? Dio javnosti sumnja u njihovu propusnost, što bi moglo imati kobni utjecaj na podzemne vode. - Ako kobni utjecaj na okoliš nema sadašnji Kaštijun bez folija, gline i kontrole otpada na ulazu, valjda neće imati niti nov deponij s kontroliranim otpadom i s folijama s desetljetnom garancijom. Ne zna se točno koliko godina izdrži jedna folija jer još nijedna nije propala zbog starenja, a koriste se već godinama.

Iz Europe nam ne može doći otpad koji sami ne prihvatimo

- Što bi za Istru po pitanju zbrinjavanja otpada bilo idealno? - Nema sistema koji se jednostavno može kopirati, pogotovo ako za to u određenoj sredini ne postoje politička volja i kritična masa stručnosti. Istra je već imala prilike kopirati one koji imaju iskustva, a nužno nemaju samo čisti ekonomski interes. Da se mene pita, pod hitno bih počeo graditi polje na Kaštijunu jer će ono trebati prije ili kasnije. Treba izbjeći mogućnost da se zbog neodlučnosti dovedemo u situaciju kakva je danas u Napulju ili čak u Varaždinu, gdje na ulazu u grad možete vidjeti brda smeća, koje je skupljano godinama, a koje bi netko trebao preuzeti od Varaždina. Zamislite, Varaždin gomila brdo smeća, a Čakovec, udaljen 20-ak kilometara, ima daleko najbolji sistem kod nas. Uz to, dobro bih promislio o načinu sanacije postojećih deponija, ali ne samo u Puli, već u cijeloj Istri, da bi se osigurao prijelazni period i da bi sanirana odlagališta mogla biti iskorištena u neku drugu korisnu svrhu. Istra je premalena, a zemljište preskupo da se odlagališta saniraju na način kako se to sada radi i da ona zauvijek ostanu nepoželjni prostori s upitnim trajnim utjecajem na okoliš i zdravlje ljudi. - Postoji li opasnost da pod pritiscima Europe, čijim se novcem dijelom financira županijski centar, na Kaštijun počne pristizati otpad iz susjednih europskih zemalja? - Jednom sam izjavio da nas od nas samih čuvaju samo EU i dragi Bog. I dalje stojim iza toga. Kamo sreće da nam što prije dođe Europa jer se ne bi odlagao opasan otpad na komunalna smetlišta, što se do prije godinu-dvije dešavalo uz znanje najodgovornijih, čak i u Istri! Europa je organizirana, transparentna i daleko manje korumpirana od nas. Iz Europe nam ne može doći otpad koji sami ne prihvatimo. - Za kraj, imaju li stanovnici Istre razloga za strah kada je u pitanju izgradnja regionalnog centra za gospodarenje otpadom? - Mislim da nema razloga za strah. Ako se ne boje sada, što me iskreno čudi, kada otpad završava gdje god stigne, zašto bi se bojali kasnije kada sve bude pod kontrolom. Čudi me da niti aktiviste to nije zabrinjavalo sve do početka gradnje regionalnog centra. No, sve to podrazumijeva da je javnost stalno aktivno uključena u sve faze planiranja i realizacije.

Barbarski se ophodimo prema vlastitim vrijednostima

Hrvatska je predivna zemlja koja ima beskonačno strpljenje za naš barbarski način ophođenja prema njenim vrijednostima, odgovorio je dr. Simončić na pitanje je li Hrvatska ekološki zaostala spram zemalja Europske unije.

- Mislim da na obali imamo samo jedan cjelovit uređaj za pročišćavanje otpadnih voda, onaj u Senju. Imamo samo pokoje uređeno odlagalište, a čak ni ona nisu uvijek uređena prema EU- standardima. Oni koji barem malo zarone u more mogu vidjeti kakvo nam je podmorje, barem ono uz obalu, i što sve voda nosi iz neispravno izvedenih podvodnih ispusta. Hvalimo se da smo jedna od rijetkih država u kojoj se voda može piti iz špine, a da nismo pročistili niti par litara otpadne vode i da nismo na pravi način odložili niti par kubika otpada. Hvalimo se da imamo najviše »plavih zastava«, a prema kriterijima EU-a, zbog nepročišćenih otpadnih voda i nepostojanja sanitarnih odlagališta, ne bismo smjeli (najvjerojatnije) imati niti jednu! Na osnovi ovih par činjenica, čitatelji neka procijene sami gdje smo.

O odnosu prema okolišu, dr. Simončić kaže da to još nikada nije bila politička tema u predizbornim kampanjama.

- Pogledajte program Vlade u dijelu okoliša, koji je na nivou programa koje smo pisali u vrijeme bivše države u redovima socijalističkog saveza. Reakcije na program opozicije nisu čak niti na toj razini, još su jadnije, smatra Simončić.

Čudno odugovlačenje gradnje kanalizacije u Puli

- Da politika nema svog izrazito ekonomskog interesa, umjesto zasebnih projekata sanacije za svako odlagalište, netko bi napravio tipski projekt koji bi se samo prilagođavao u pojedinačnim slučajevima. Isto bi bilo sa studijama utjecaja na okoliš, nadzorom itd. No, kada bi tomu bilo tako, onda ne bi uvijek iste kuće prodavale iste projekte i studije, ne bi dionice nekih »kuća« imale vrijednost koju imaju, pojedinci bi bili manje imućni. Isto vrijedi i za druga područja u okolišu. Pogledajte koliko se samo dugo grade kanalizacijski sistem i sistem pročišćavanja otpadnih voda u Puli. Zar to nije malo čudno? Meni jest!, kaže dr. Simončić.

Prednosti i mane MBO-postrojenja

U novom županijskom centru planirana je i izgradnja postrojenja za mehaničko-biološku obradu otpada (MBO postrojenje). Viktor Simončić navodi da je prednost takvog postrojenja da se iz otpada iskoristi sve što je moguće i smanjenje utjecaja na okoliš, uključujući i smanjenje potrebnog deponijskog volumena.

- Nedostatak je u visokoj cijeni komercijalnih tehnologija koje će, po mom mišljenju, uz poštivanje prakse EU-a biti kod nas teško provedive. Posebno mislim na dio koji se odnosi na subvencije. Problem se može pojaviti i u korištenju RDF-a u cementarama, ne zbog problema okoliša, već zbog ograničenja koja bi mogla proizaći iz poštivanja jednakosti na tržištu, uvjeta, koje tehnike i mjere zaštite su potrebne ako se RDF spaljuje u cementarama i slično, rekao je Simončić.

Razgovarala Danijela Bašić - Palković

    Arrow pointing up